|
|
| listopad, 2006 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
10 godina nakon Dumbledoreove smrti, više ništa nije isto... Lord Voldemort i Harry Potter se vode kao mrtvi, svetlost je pobedila tamu... Ali, da li je tako? Smrtonoše se ponovo okupljaju, ovoga puta oko novog vođe... Oko Naslednika...
Ovo su ispovesti Onih koji su preživeli.
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Evo ga, 10 years after je otvoren! Moram ipak reći da ne nameravam ubacivati bilo koga. Moj prvi izbor su Dante i Amanda.. A trebamo i Naslednika... U ovoj priči će biti dosta nagađanja pošto ne znamo šta će biti u 7 knjizi. Naime, bilo bi dobro da pišemo i kao mi sami, 10 godina stariji, ali i u ime drugih, novih likova... Mada, ako budemo zatrpani Harryevim i Voldyevim rođacima... :) Pošto nam treba taj Naslednik koji NIJE željan te titule, volela bih da to budu Marco ili Maggie, ali Marco bi pisao ozbiljnije, a Maggie je, verujem, i te kako željna te titule... Kako ko izrazi želju... Am, Dee, na vas se red! Anira:)
Anira Davis
PS dizajn u pripremi!!!
Anira Davis
26godina, nekada Gryffindor. Osoba koja tacno zna sta zeli, ali zato i previse drska, Anira je prosla dug put do onoga sto je sada postala. Ucinice gotovo sve da postigne sta je naumila, posebno ako su u pitanju prijatelji. Misterioznost i utisak da je tu sasvim slucajno upala - ali samo zato sto je to tako htela - su reci koje je savrseno opisuju.
Dante Slytherin
26 godina, prije bila Gryffindor ali sam prebačena u Slytherin nakon što je saznala da joj je Salazar Slytherin otac. Neko vrijeme radila kao auror ali nakon što je Oliver ranjen u napadu smrtonoša jednostavno odustala od toga posla. Također predavala Napitke u Hogwartsu no zbog privatnih problema odlučila otići. Što ju opisuje kao osobu sada? Tvrdoglava i misteriozna a ponajviše ponosna na ono što je – činjenica je Slytherin stoji joj bolje nego ikome.
Maggie Riddle
Ima 24 godine, bivša Slytherinka, vesela, duhovita, no istovremeno tako misteriozna i tajanstvena. Parsel-ust je od rođenja. Bauk joj je u obliku jednoroga, a patronus u obliku zmije. Kći je lorda Voldemorta i Andreine Slytherin, jedne od posljednjih Slytherina. Ona je zapravo trebala biti Nasljednica, no Netko je zauzeo prevarom zauzeo njezino mjesto. Mjesto koje će ona pokušati uzeti natrag. Veoma je lukava, proračunata, i ne bira sredstva kako bi ostvarila svoj cilj. Maggie je postala poznata glumica i pjevačica, osvojila je Oscara za najbolju ulogu u filmu, no u njenom životu ipak nešto nedostaje...
Marco Riddle.(prica na ovom blogu nevezana je s pricom na marcoriddle.blog.hr) Ima 26 godina nekada Slytheren.Voli se šaliti i stalno upada u probleme. Trvsoglav je i voli se svađati.Smrtonoše (i voldemort-dok je bio živ) ga žele za Nasljednika, ali on sam nije siguran da li to želi.Sin je Voldemorta i Rebece. Do nedavno često je mjenjao radno mjesto.
Isabell Black
Ima 25 godina i nećakinja je Siriusa Blacka. Za razliku od cijele njene obitelji, u Hogwartsu je bila ponosna Griffindorka. Sada radi u Ministarstvu magije kao auror. Registrirani animagus je i transformira se u jednoroga. Obožava sve magične i nemagične životinje. Poprilično je teška i zatvorena osoba. Za vrijeme Voldemortove vladavine, on i njegovi sljedbenici uništili su joj život ubivši sve koje je ona ikada voljela...
Amanda Harrison
Bivša Gryffindorka. Ima 24 godine. Animagus je, pretvara se u pauka. Bauk joj je u obliku dementora, a patronus u obliku pauka iako mrzi pauke. Trenutno radi kao auror, a živi u Londonu, iako se u posljednje vrijeme često selila i mijenjala zapošljenja. Najbolja prijateljica joj je Maggie. Kći je Lujize Brown, jedne od najvećih crnih vještica svih vremena. No prije dvije godine, ubila je Lujizu i tako se riješila jednog od najvećih zla svih vremena. No istinsko zlo kao što je Lujiza nikad ne nestaje, znači li to da je Lujiza još živa i je li upravo to ono što je Amandi trebalo da ju pokrene i izbaci iz njezinog svijeta monotonije i jednoličnosti?
Nakon što sam, zajedno sa svojim najboljim prijateljima, završila sedmogodišnje školovanje u Hogwartsu čula sam kako govore da je još cijeli svijet neotkriven, da je još toliko toga pred njima. No ja nikada nisam tako mislila. Za mene je postojao još samo ovaj tren jer nikada nisam znala što me očekuje sutra. Nisam znala čemu se mogu nadati, što mogu očekivati. I zbog toga sam se bojala, zbog toga nisam bila sretna. Nisam znala što bi me moglo zadesiti sutra, tko će mi pokucati sutra na vrata. I uvijek sam se, iznova, pitala hoće li to biti ona…
A sada, 7 godina nakon Hogwartsa, preda mnom je cijeli život, neotkriven. I ne osjećam se dobro zbog toga. Ponovno nisam sretna… Onaj prijašnji život, u iščekivanju, bio je onaj na koji sam se navikla. Ovaj život bio je samo moja vanjska slika u kojoj sam se pokazivala svijetu. Onom jedinom preostalom svijetu koji je još mario za mene. Jer, nakon što sam završila Hogwarts, više nijedna osoba nije bila pokraj mene. Ni Matt ni Jane, ni Maggie, ni Anira, ni Dante ni Marco. Ostala sam sasvim sama i ta pomisao boljela me više od One koju sam morala uništiti. I koju jesam uništila…
I zato sam sada, nakon mijenjanja poslova, nakon mnogih selidba, osjetila takvu neizmjernu sreću kad sam ih ponovno ugledala. Moj život nakon Hogwartsa je bio prepun raznih bitki i borbi. S ljudima oko mene ali i sa sobom samom. Borila sam se sa svime onim što je u meni trudeći se pronaći ono što me ispunjava- ono što ja jesam. U početku sam se samo borila protiv Nje i nije me zanimala ni ljubav, ni posao, ni novac, ni kuće, ni obitelj, pa čak ni oni, moji prijatelji. Borba s Lujizom bila je jedina stvar koja me do kraja ispunjavala. A onda, kad je napokon nestala, osjećala sam se tako praznom. Možda sam se baš zbog toga toliko selila. U početku sam živjela u SAD-u, radila sam prvo kao auror pa sam zatim radila kao vidar, nakon toga sam postala predavačica Obrane od mračnih sila. Nakon toga sam se odselila u Australiju, pa natrag u Ameriku, pa u Kanadu, pa sam se preselila u Francusku i onda sam opet došla natrag u Englesku koja je bila moj dom… Znala sam da ih moram pronaći. Moje prijatelje. Oni su mi bili još jedini ostali.
Nisam mogla zaboraviti Maggie, uvijek nasmijanu moju najbolju prijateljicu. Nisam mogla zaboraviti naš rastanak u kojem sam joj poklonila onaj medaljon… Bila mi je to najdragocjenija stvar koju sam imala. Maggie vjerojatno nije ni znala da sam se, kad je ona otišla, rasplakala jer sam znala da ju vjerojatno nikada više neću vidjeti…
Onda Anira, uvijek nasmijana i postojana, naš pravi sanjar. Pa Dante, ponosna kći Salazara Slytherina. I Marco… Voldemortov sin.
Čim sam došla u Englesku, zaposlila sam se kao auror. I tamo sam srela još jednu moju dragu prijateljicu iz Hogwartsa, Isabell Black. Bila sam tako sretna što ju napokon vidim, nakon tako dugo vremena. I bila sam još sretnija što je moja kolegica na poslu… Odlučila sam ostati ovdje, u mojoj prekrasnoj Engleskoj. Ako ni zbog kog drugog onda zbog Isabell, jer ću barem s njom moći biti prijateljica.
No čini se da mi se sreća ipak osmjehnula… Nakon tjedan dana, šetala sam dobro mi poznatim londonskim ulicama i okrenula sam se… U kafiću su, ne mogavši povjerovati svojim očima, sjedili Marco, Dante i Anira. Vrisnula sam od uzbuđenja i šoka. Nisam mogla vjerovati. Bilo mi je tako drago vidjeti ih. Ljudi su se u paničnom šoku okrenuli prema meni da vide za koji vrag vrištim, isto su učinili i Anira i Dante i Marco. No nisu me primijetili. Ušla sam u kafić i sjela u kut prostorije. Nisu me mogli vidjeti, no ono najvažnije je bilo što sam ja njih mogla vidjeti… i čuti. Marco im je govorio o smrtonošama i o Nasljedniku, Anira i Dante su bile izbezumljene, i ja isto. Kada je Marco sav smeten, izišao iz kafića ja sam požurila do njih dvije. Pozdravile smo se, izgrlile i napričale. Nisam spominjala ništa o Marcu. Anira i Dante se nisu promijenile. Ostale su moje iste frendice. A tada Anira reče:
-Znaš li, Am, da je danas Maggien koncert?
-Zbilja? Što je Maggie postala pjevačica?
Dante prasnu u smijeh.
-I puno više od toga.
Pa su mi ispričale sve o Maggienoj karijeri.
-Imam 4 karte.-reče Anira.-Pa ako bi htjela ići. Već sam pozvala Dante i Marca, a ostala mi je još jedna karta…
-Naravno!-uskliknula sam.
I tako smo navečer bili na Maggienom koncertu. Maggie je ostala ista. I tako je prekrasno pjevala… na kraju koncerta smo joj se ušuljali u garderobu. Maggie je ušla unutra i poviknula:
-Leni!
No Leni se nije odazivala. Zatim smo mi skočili na nju. Izgrlili je i izljubili.
-Bio je to sjajan koncert!-uzviknula je Anira.
-Nevjerojatno!-nadopuni je i Marco.
-Nisam znala da tako lijepo pjevaš!-usklikne Dante.
I baš kad sam ja htjela zaustiti, u garderobu uniđe Leni. Bila je bijela kao smrt.
-Što se dogodilo?-promuca Maggie.
-Smrtonoše.-reče Leni.-Opljačkali su Dewsory. Ima i mrtvih…
by: Amanda Harrison
p.s. Anira je rekla da ne smijemo reći da je post glup pa neću reći da je post glup(iako jest), no željela bih samo napomenuti da sam pokušala nešto uklopiti iz onih vaših postova koji pa, recimo tako(nemojte se naljutit), nisu baš imali veze jedan s drugim... I znam da je ona priča o tome da sam ja vrisnula totalna glupost al ajde...
Moglo bi se reći da imam sve. Kad sam završila Hogwarts, godinu dana sam radila kao voditeljica u jednoj emisiji. Zapravo, radila sam tamo sve dok ponovo nisam srela moju prijateljicu iz Hogwartsa, Lendoru Henesy. Natjerala me je da se oprobam u manekenskim vodama. Na pisti sam provela nekoliko mjeseci, sve dok nisam upoznala Elizu Dolittle, koja mi se predstavila kao lovac na talente. Ona me je uputila u svijet show-businessa.
Započela sam kao glumica; snimila sam dva filma. Za svoj treći film, Chapter 27, osvojila sam Oscara. Bila sam presretna zbog toga, jer sam oduvijek maštala o tome... Ali ne samo o tome....
U jednom od svojih filmova, imala sam priliku da pjevam jednu pjesmu.To je ispalo prilično dobro, pa sam ostavila glumu na neko vrijeme, i odlučila da se posvetim pjevačkoj karijeri. Lagala bih kad bih rekla da to nije bio dobar posao.
Savršen život? Ne!
Kog vraga će mi nagrade?! Kog vraga će mi jebene dizajnerske haljine?! Kog vraga će mi sve ovo što sam ostavarila u proteklih sedam godina? Kog vraga će mi sav novac koji imam? Kog vraga će mi vila u L.A.? Kog će mi vraga sve to, kad nemam ono što mi najviše treba? Ono što mi je Netko, osoba pod kukuljicom, ukrao? Ili možda, ukrala? Tko zna...
Da se borim za svoje mjesto kao nasljednica lorda Voldemorta? Da li je to ono što trebam učiniti? Možda...
''Maggie, koncert će biti fenomenalan. Sve ulaznice su rasprodate'', rekla mi je Lendora te večeri, dok sam se spremala za koncert.
''To je dobar znak'', rekoh, zakopčavajući traperice.
Tada je Eliza ušla na vrata. ''Zašto si u trapericama, Margaret Ann?''
''Maggie'', rekoh.
''Svejedno. Znaš li što smo se dogovorile?'', upita strogo.
''Ti si se dogovorila sama sa sobom'', rekoh.
''Ne možeš ići na koncert u trapericama!''
''Mogu.''
''O, ne, ne možeš!''
''Da se kladimo?'', upitah.
Eliza samo odmahnu glavom i izađe zalupivši vratima.
''Ne lupaj vratima, stoko!'', zavrišta Lendora.
Nakon što sam popravila zurku i šminku, krenula sam u kaznenu ekspediciju tražeći po torbi nešto slatko. Primijetila sam nešto kako se sjaji na dnu moje torbe. Uzela sam ga u ruke.
Bio je to jedan medaljon... medaljon koji mi je poklonila moja best frendica, Amanda Harrison. Sjećam se kad mi ga je dala...
Stajale smo na peronu 9 i tri četvrti, spremne da se raziđemo i da svaka krene svojim putem.
Amanda je izvadila medaljon i pružila mi ga. ''Nosi ga sa sobom, Maggie. Pa čak i ako ne budemo zajedno, dio mene će uvijek biti uz tebe.''
Kako je moguće da nam se ovo desilo? Ljudi se katkad jednostavno raziđu, reći ćete vi. No zašto? Zašto smo se Amanda i ja morale razdvojiti? Uvijek smo bile super frendice.
Sjetila sam se i Anire. Ona je bila fenomenalna cura. I Dante, također... uvijek nasmijana, dostojanstvena... i ponosna sa svoje prezime Slytherin. Onda i Marco. Moj poluburaz. Dio smrtonoša ga želi za nasljednika. A drugi dio želi mene za nasljednicu.
Suze su mi navrle na oči. No bilo mi je bolje da se spremim, jer je koncert skoro počeo.
Pola sata kasnije, stajala sam na pozornici, uzela mikrofon u ruke i zapjevala...
Don't think that you can tell me what to think
I'm the one who knows what's good for me
And I'm stating my independence
Gonna take the road I'm gonna take
And I'm gonna make my own mistakes
It's my life
I decide
Bacila sam pogled na publiku. A onda sam ugledala poznata lica... sve moje prijatelje... Amandu, Marca, Aniru, Dante...
Poželjela sam vrištati od sreće...
No morala sam se koncentrirati na pjesmu
I decide how I live
I decide who I love
Choice is mine
And no one gets to make my mind up
I decide
I decide where I go
What I need
Who I know
I'm the one who's runnin' my life
I decide
I decide
Mahnula sam u njihovom pravcu. Oni su mi uzvratili skandiranjem: ”MAGGIE! MAGGIE!”
Don't think you're ever gonna hold me down
Couldn't do it then can't do it now
I'm kickin' down all the fences
I'm gonna do it all and do too much
And if I mess the whole thing up
It's my ride
I decide
Kad sam (konačno) završila sve pjesme (vjerujte mi, nije to lako), vratila sam se u svoju kabinu za presvlačenje. Pitala sam se, što njih četvoro rade ovdje...
''Leni!'', zazvala sam. ''Si ovdje?''
No tada, umjesto njih dvije, odnekud su izletjeli Amanda, Dante, Anira i Marco. Sve četvoro su se bacili na mene i počeli da me grle.
Radio sam u nekom skroz bezveznom uredu, slažući sveki dan, sve dosadnije račune i papire. Nakon smrti moga oca, to jest, njegovog nestanka stvari su se smirile. No, još sam prije tjedan dana pročitao vjest koja me je uzdrmala; smrtonoše se okupljaju opet. Tko je novi Nasljednik?
Slažući tako, jednog hladnog jesenjskog jutra te papire i dok sam u miru pio kavu, u tom malom uredu na svom privremenom poslu ugledah poznata lica iz mladosti. One naj, naj ranije maladosti. Dok mi je otac bio živ, dok sam ga svakodnevno viđao doma, kao klinac prije nego što sam krenuo u Hogwarts. Smrtonoše. Aha, tatini prijatelji sa crnim kukuljicama. Popljuvao sam kavu koju sam taman stavio u usta od iznenađenosti.
"Koji kurac vi radite ovdje?" viknuo sam i rukom pokušao pobrisati kapljice kave sa stola.Thomas, vođa, najstariji smrtonoša prišao mi je i nagnuo se.
"Marco, trebamo te"
I tako sam čuo ono čega sam se oduvjek bojao, da me žele za nasljednika. Odbio sam. Prva tri puta. Četvrti put su počeli ucijenjivati i pristao sam. Možda čisto da vidim kako je to, oduvjek sam volio moć.
Nisam znao da povratka nema, nema i točka. Uživao sam kao kakav razmažen kralj u Voldemortovom drvocu tamo negdje bogu iza nogu. Svi su mi bili sluge. Kada je sazvano vijeće, tri dana nakon mog dolaska, bio sam zgražen. Thomas i Cezik iznjeli su svoje "planove" za budućnost.
Željeli su, kao i većina smrtonoša dobro zaraditi time da napadnu i pokolju pola Ministarstva, pa bi krenuli prema Dewsoryu(banci u zapadnom dijelu kvarta blizu Zakutne ulice) i tako dalje, u biti planirali su opći pokolj. S time da su koliko pametni bili, javili novinarma da ce napasti Dewsoryu točno sutra u ponoć. Zašto su im to išli javljati? Da to sve bude sandal. Bezveze. Sada apsolutno cijeli grad zna što će smrtonoše prvo učiniti, iako pola njih smatra da je sve to lažna uzbuna i trač. No ne i aurori.
"Zašto bismo toliko ljudi napali i to učinili...zašto ne poslušate moj plan o pljački Dewsorya, mislim, morate poslušati,hehehe...Ovako: podjelimo se u dvije skupine, jedna putem ventilacijskog odvoda i čarolijom nevidljivosti dođe do glavnog sefa. Druga skupina, koja ne koristi čaroliju nevidljivosti, razbije vrata te uključi alarm." rekao sam ponosno.
"Zašto bi druga skupina učinila to? pa uhvatit će ih."
" Da u tome je i bit! Aurori će ih uhvatiti i misliti da su spriječili pljačku, dok ce prva skupina zapravo opljačkati sef.Što kažete?" upitao sam."Druga skupina, naravno, biti će spašena i prije nego što stigne u Azbakaban, obećajem" rekao sam naposljetku.
Moj plan "manjeg pokolja" nije prošao sa nekim oduševljenjem. To je izazvalo nelagodu i nezadovoljnost kod polovice smrtonoša. Druga polovica bila je za moj plan.
Sav smeten i lud od briga jako sam se razveselio kada sam ugledao stare prijatelje. U kafiću, preko puta ulice u kojoj sam se taj dan šetao ugledao sam Dante i Aniru.
"Marco!"
"Hej, pa di ste vi? Anira, Dante koliko vas nisam vidio..."
Uvijek je lijepo sresti prijatelje, makar kroz toliko vremena. Nisu se promjenile. Nakon dugog razgovora, stiglo je i to pitanje:"Gdje radiš?" upitala me Anira.
"Pa....O tome sam i htjeo razgovarati. Trebam savjet, a i pomoć možda...No ne znam..." započeo sam, ali me Dante prekinula."Što ne znaš? Pucaj, znaš da ćemo pomoći. Što, problemi u poslu?"
"Aha...mislim da se zbog nezadovojstva "radnika" sprema mala pobuna na "šefa" jer "šef" ne želi takav pristup radu kakav oni smatraju najboljim..." šaptao sam.
"Dobro, Marco prestani. Ne pričaj sa šiframa. Reci, o čemu se radi? Kakvi radnici? Imaš tvrtku?" upitala me odjednom Anira.
"Sumljam na pobunu protiv mene, a to ,vjerujte mi nije dobro." rekao sam.
"Daj više, pobunu koga? Gdje radiš?"
"Pobunu smrtonoša. Pobunu protiv Nasljednika. Ljudi, ja sam u ogromnim problemima..."
Marco Riddle
Sjedim za stolom sama. Kroz glavu mi prolaze uspomene na vrijeme puno bolje od vremena u kojem se sada nalazim. Pitala sam se nedavno što se dogodilo sa svim ljudima koje sam toliko voljela; sa Lanom sam se često čula ali Am, Anira, Marco, Lucas, Maggie… gdje su svi ti dragi ljudi koji su mi bili silna podrška? Zar su nestali? Izgubili se? Jednostavno si nisam dopuštala da vjerujem u to. Um mi je prepun slika iz vremena starog Hogwartsa; prepun Oliverovih slika. Na rubu sam plača i ponekada žalim što se dogodilo tako mnogo stvari – i njemu a samim time, nama. Kada je prije par godina ranjen u napadu smrtonoša nakon metlobojske utakmice, prekinuo je sa mnom govoreći da mi ne donosi ništa dobro. Često sam čitala o njegovoj ekipi u novinama i o vjenčanjima njegovih kolega ali o njemu nisam ništa čula… Bilo je bolno razmišljati o tome te jednostavno prerezah te sretne uspomene. Sjedila sam sama za stolom te sam počela promatrati Raven. Izgledala je prekrasno, tako sretna sa dečkom svog života, gotovo sam joj zavidjela na tome a opet… kada se pogleda moja prošlost, nisam briljirala. Radila sam kao auror; zapravo jako uspješan auror ali nisam podnosila sve podmićene kolege te sam jednostavno otišla. Otišla sam i iz Hogwartsa nakon par godina rada kao predavač Napitaka. Bilo je baš čudno reći otišla… Hm…pa jesam… da, otišla sam.
Na drugoj strani ugledala sam tako toplo poznato lice. Bila sam par puta na njenim izložbama ali nikada se nismo zapravo susrele… Ta jednostavna djevojka smeđe kose, sivih očiju i sa starkama na nogama izmamila mi je osmijeh na usnama. Nisam se mogla suzdržati te potrčah prema njoj. Zagrlila sam ju i gotovo počela plakati. „Anira…!“ To je bilo zapravo jedino što sam mogla prošaptati.
„Hey… Smiri se…“ Odmaknula sam se od nje i dala joj prostora da diše. Promotrila sam ju od glave do pete. Nije se nikako promijenila. Još uvijek je nosila stari kaput i starke, lice joj je bilo gotovo identično…
„Ideš sjesti sa mnom…“ Rukom sam pokazala prema najudaljenijem stolu.
„Gdje je ostatak?“ To pitanje se valjda odnosilo na staro društvo, to pitanje je ponovno potaknulo uspomene… Uzdahnula sam.
„Ne znam.“ Mislim da je primijetila tugu u mojim očima te nije više ništa pitala o tome.
„Što se dogodilo sa Oliverom?“ Sjetih se da je ona uvijek mislila da smo nas dvoje savršen par.
„Nisam sigurna… Nakon one utakmice…“ Zastala sam. Sjetih se da ga nisam mogla zaštititi. „Anira, nisam ga uspjela zaštiti a bila sam auror. Nisam…“ suze su potekle niz moje lice.
„Nisi ti kriva.“ Prošaptala je to tiho te sam se smirila; barem djelomično. „Da li je ono…?“ Okrenula sam glavu prema vratima i zaista, bio je to on. Mahnule smo mu a on se uputi prema nama.
„Marco… Ne mogu vjerovati.“ Sjeo je za stol. Nisam mnogo čula o njemu ali njegova pojava je djelovala, tako, pa ne znam, zastrašujuće. Nije bio takav ali oduvijek je tako djelovao na ljude.
„Šta sam još uvijek zgodan?“ Anira ga je mlatnula po ramenu te smo se svi troje nasmijali. „Gdje radiš?“ On je šutio par trenutaka a kada je htio zaustiti odgovor, kroz zrak se prolomi oštar vrisak…
Sve se promenilo.
Naši snovi, naše želje, nadanja... sve se rasprsnulo kao menhur od sapunice u samo jednoj noći. Kobnoj noći pre 10 godina. Noći kada je Dumbledore ubijen.
Prešla sam prstom preko stola ali prašine nije bilo. Moja mama... Verovatno je čitav dan spremala za mene. Koliko bi joj samo bilo lakše da je veštica. Ugasila sam Čudnovate sestre, band koji još uvek postoji, obula crvene starke i zakopčala stari kaput. Gotovo sam zaboravila kakva klima ovde može biti.
Dve godine na Novom Zelandu, na mestu fotoreportera za Witch Modern Choice, nekoliko manje-više posećenih izložbi (posle kojih bih se uvek setila dobre stare "Od umetnosti se ne može živeti), neko vreme u Ministarstvu i još 2 godine u Helsinkiju za B for Beautiful Magic... I što sam dobila?
U London sam došla zbog venčanja svoje frendice Raven sa svojom ljubavlju još iz Hogwartskih dana. Pitam se šta joj je to trebalo... Ali ipak, što sam više razmišljala, to sam joj zahvalnija bila.. Možda nikad ne bih skupila hrabrosti da se vratim...
Kada je objavljeno da je Harry Potter mrtav, nestao, a Lord Voldemort zbrisan sa lica Zemlje, čarobnjačka nacija nije znala šta joj je činiti. Slaviti pobedu nad zlom, ili tugovati nad jednim izgubljenim plemenitim životom? Ipak, zlo nikada neće biti pobeđeno...
Krenula sam ka neuglednoj zgradi koju bezjaci nisu ni primećivali i ušla u unutra, otresajući sitne kapi kiše iz kose. Međutim, koliko god se mi promenili, unutrašnjost je i dalje bila ista. Klimnula sam glavom Tomu, a mračna i zlokobna unutrašnjost ove zgrade nikako nije mogla pokvariti moju sreću kada sam za najudaljenijim stolom ugledala ta dobro poznata lica...
